Zagreb mi postaje dom, zadnja slamka nade, svjetlo na kraju tunela, budnica za moje utrnule čežnje.

Svoje promrzle ruke prvi put sam ogrijala na kazališnoj vatri 2000. godine koju je zapalio "Kralj Gordogan", a od tog plamena moj život postaje drugačiji, sveživotniji – uokviren iluzijom.

Voljela bih ostati na sceni, voljeti i plakati, položiti dlanove na radosti mojih prijatelja iz kazališta i – nestati u tom zajedništvu, u svijetlo koje samo rijetki vide.