DASKE KOJE «NOVI ŽIVOT» ZNAČE

Upućujem ovu bojažljivu i plahu misao svima koji s poštovanjem izgovaraju riječ KAZALIŠTE, onima koji od kazališta žive, te onima koji kazalište samo vole i smatraju ga jednom od rijetkih iluzija u koju mogu pobjeći iz preumornog i prerealnog svakodnevlja. Nemam namjeru pobrkati patetčcno-poetične lončiće, ali kad čovjek odluči pisati o nečemu o čemu se rijetko piše, logično je da u materiju uđe oprezno i sa zadrškom. Pokušat ču ove retke tkati precizno i jasno, a reakcija koju očekujem trebala bi se odnositi na rečeno između redaka, jer me gorko iskustvo uči da je apriorne stavove i okorjele predrasude teško razbiti odjednom, te da su najbolje oružje za taj proces kozmetički fino aranžirani argumenti. No da bi isti postali čitljivi i učinkoviti, potrebno je malo toka svijesti i povijesti, malo činjenica koje ce subjekt mojeg pisanja definirati kao problem, kao vječnu borbu za izlazak iz mraka.

OD SEKCIJE DO KAZALIŠTA
Na prvi dan proljeća 1948. godine, dogodila se ludost ispračena freneticnim pljeskom samoborske publike. Niti je ludost bila toliko luda, a niti je publika bila zadivljena kazališnim užitkom, no dogodilo se prvi put, a to je bilo dovoljno za big bang. Entuzijazam je pobijedio vlastite komplekse, a škripanje dasaka koje «Novi život» znače postalo je svakodnevna glazba u ušima slijepih glumaca. Tradicija da slijepe osobe uglavnom prose, sviraju pred crkvama ili prave košare ostala je u nekom drugom, dubljem mraku.

Odmah na početku stvar je u neku ruku zaplovila profesionalnim vodama, jer su za pripreme predstava Kazališta slijepih «Novi život» angažirani renomirani kazališni redatelji, Tom Durbešic, Miro Maroti, Vjekoslav Vidoševic, Vladimir Jagaric, Radojko Ježic, Mirko Merle i Dražen Grunwald. Godinu za godinom projekti su nadrastali prethodne, a gostovanja ansambla organizirana su diljem bivše države. Godine 1978. «Novi život» odlazi na veliku turneju po Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji, što u daljnjem životu ansambla postaje skoro svakogodišnja navika.

Početkom devedesetih u Kazalište slijepih dolazi mlada redateljica Nina Kleflin čiji pristup slijepim glumcima donosi revolucionarne pomake u njihovim predstavama. Statičan i skoro verbalan teatar naglo je živnuo, pokreti i mimika glumaca dobili su na plastici i vjerodostojnosti, a repertoar je pažljivo biran i prilagodavan senzibilitetu ansambla.

Pravi bum i iskorak u ozbiljne teatarske vode napravljen je s Moliereovim «Scapieneovim spletkama», a nekoliko godina kasnije Harmsove «Nule i ništice» zadivljuju zagrebačku publiku. Godine 1999. Nina Kleflin režira još jednu uspješnicu «Novog života» (Radovan Ivšic «Kralj Gordogan»), a relevantna kazališna kritika predstavu ocjenjuje kao jedno od boljih ostvarenja te godine u cjelokupnom hrvatskom glumištu (Mira Muhaberec i Ivan Jindra). I u trećem mileniju repertoar teatra slijepih ostaje elitan, a takvim ga čine Sofoklov «Edip», te Mittererovi «Smrtni grijesi». Redateljskoj plejadi s početka ovog povijesnog pregleda pridružili su se svojim radom u Kazalištu i Snježana Banovic, Zoran Mužic, te Mario Kovač.

Da bi povijest bila dostatan argument svemu što želim kasnije iznijeti, evo još nekoliko bitnih detalja. Do početka osamdesetih zagrebačka družina slijepih glumaca bila je jedina u Europi, bez uzora u odnosu na koje bi mogla komparirati svoje umjetničke i ine dosege. No, gostujući po različitim europskim zemljama, na poziv hrvatske dijaspore ili nacionalnih organizacija za slijepe, naši glumci inspirirali su svojim radom slijepe osobe u Španjolskoj, Engleskoj i Italiji, pa pocetkom devedesetih sa radom započinju i kazališne grupe u tim zemljama. Kada je broj registriranih teatara u Europi prešao desetak, članovi «Novog života» dolaze na ideju da organiziraju festival kazališta slijepih i slabovidnih. Isti je održan u listopadu 1999. godine, a na njemu su nastupili svi do tada poznati europski teatri. Festival nosi simbolicno ime «BIT», u što je skraćen bukvalni naziv – Blind in Theatre, - a o dubljem značenju riječi (bit) neka čitatelj prosudi sam. Na drugom susretu slijepih i slabovidnih kazalištaraca (listopad 2001.) pojavili su se i teatri iz SAD-a, što je organizatoru dalo za pravo da treci «BIT» proglasi svjetskim festivalom, što je ovaj doista i bio (04.-09.10.2003.),(četvrti BIT 07.-14.10.2005.), a peti će se održati u listopadu 2007. god. Za kraj bih napomenuo i činjenicu da je «BIT» jedini festival te vrste u svijetu.

SOCIJALA ILI KULTURA
Sve nabrojano, povijest, repertoar, imena profesionalnih redatelja, scenografa i kostimografa, rezultati, umjetnicke kreacije, gostovanja, sve se može srušiti jednim brzopletim potpisom, jednim nerazumijevanjem, jednim izljevom taštine. Sve može i sve će vjerojatno ostati samo sjećanje onih koji su u kazalište uložili svoj trud, sav svoj entuzijazam, sve svoje nade da ce po nečemu postati ravnopravni gradani ovoga društva. Sve može pokopati jedna jedina dilema; – gdje zapravo pripada ovaj teatar, tko ga financira, kome treba. Dok jedni misle da je mjesto «Novom životu u socijali, drugi ga snishodljivo, uz slijeganje ramenima ipak pribrajaju kulturnim institucijama, a treći – najglasniji – taj tip teatra naprosto ne trebaju. Većina bi bacila šaku sitniša na marginu, pa neka glume tamo negdje, sebi sličnima, a krupnije novce za svoje «podvige» neka potraže recimo u Karitasu, ili negdje vani – New York, London – širok je svijet. Da ova posljednja rečenica nije izgovorena iz usta jednog bivšeg kulturnog dužnosnika, ni pol muke, no priopčena je hladnokrvno, na dogovorenom sastanku sa rukovodstvom Kazališta slijepih.

Nije mi do toga da prozivam, citiram ili osudujem nečija razmišljanja i stavove, ali to je bio samo jedan kamencic na putu popločanom preprekama, na putu koji vodi kroz prašumu ljudskih predrasuda. Netko je drukčiji, različit i nije dostojan živjeti usporedo s većinom, nije dostojan participirati u općoj jestosti.

Teatar o kojem pišem jest drukčiji, jest različit i možda siromašniji za bukvalno svijetlo, no treba li njegovim glumcima pogasiti baš sve reflektore i ostaviti ih da beznadno trunu u statusu humanitarne udruge.

SPECIFIČNO KAZALIŠTE
U vrijeme kada pravni okvir kazališne djelatnosti u Hrvatskoj podsječa na socijalističko poimanje stvarnosti, a struka diže svoj glas i traži zakon dostojan umjetnika, u vrijeme kada nastaju neki novi paragrafi, a kazališni kontekst očekuje svoju suvislost, iz Šenoine 32 u Zagrebu, iz Kazališta slijepih i slabovidnih «Novi život» dolaze hiperbolirani oblici molbe – vapaji, da u budući Kazališni zakon ude i termin specifičnog teatra, jedini put i način da slijepi i slabovidni glumci dobiju status dostojan svoje povijesti i umjetničkog nivoa, da milostinja koju dobivaju postane sustavno financiranje, te da Hrvatska konačno smisleno uokviri naziv najstarijeg svjetskog kazališta slijepih.

Nitko u ovoj glumackoj družini ne traži profesionalni status, nitko ne pomišlja na teatar u kojem su svi glumci plačeni, no profesionalno vođeno kazalište, sa plačenim hladnim pogonom, to da, to hrvatska kultura duguje «Novom životu».

Vojin Perić