Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život

Predstave

Ivo Andrić: Prokleta avlija

Pripovijest nobelovca Ive Andrića „Prokleta avlija“ poslužila je kao predložak našoj istoimenoj predstavi. Smješteni u Istanbulskom zatvoru, Andrićevi likovi, suočeni sa sporim proticanjem vremena, jedni drugima vrijeme krate najstarijim ljudima znanim vidom zabave – pripovjedanjem.

Miguel de Cervantes Saavedra: Don Quijote bistri vitez tužnoga lica

Potaknut brojnim viteškim romanima koje je pročitao te prirodom vremena i ljudi koji ga okružuju, don Alonso Quijano, plemić iz Manche, jednoga se dana prometne u viteza skitnika te u pratnji susjeda Sancha Panze krene u pohod s ciljem obnove zlatnoga doba u kojem su živjeli vitezovi i vladale viteške vrline.

Je li se, kako to doživljava njegova gazdarica, plemiću iz Manche pomutila pamet ili je svjesno, iz potrebe za mogućim (ali ne i vjerojatnim) pristao na iliziju? Zna li don Quijote da brijačka plitica koju nosi na glavi nije Mambrinov šljem, da krčma nije dvorac, a vjetrenjače krakati divovi?

Dok se njegovi suseljani bave uklanjanjem uzroka plemićeve transformacije u naoružanog borca za pravdu i pronalaze načine kako da ga vrate u papuče, Don Quijote srčano i predano, u slavu svoje gospe- Dulcineje od Tobosa, ulazi u brojne avanture izlažući se opasnostima i podsmjesima.

No koliko je dugo moguće udarati kopljem po nepravdama, neistinama i zakrabuljenim lažovima u svijetu koji ih podržava? U svijetu koji mogućnost drugačijeg pali na lomači?

Slomljeno koplje lako je zamijeniti granom sa stabla. A duh?

Ana Prolić

Vitez tužnog lica i bistre glave

Vjetrenjače su čudne sprave, vrte se u ljudskim glavama, nečujno, na vjetru lakih, otrcanih misli, a perca im sva od samih stereotipa i predrasuda, ukleta i srceparajuća, pa kad dohvate tkivo naše Don Quijoteovsko, sijeku htijenja naša i lome nam koplja čijom smo oštricom htijeli tek ispisati pjesmu u pijesku, koja sve krčme u dvorce pretvara, a život u bajku čiji kraj živi od vječnosti i ljepote.

No, lomi se koplje naše i ostade ga tek pola da izvjesimo zastavu uzaludnosti, zastavu žaljenja što ovo izopačeno doba naše ne zaslužuje uživati ono dobro kojega su se naužili vijeci kada su vitezovi bili oličenje hrabrosti i junaštva, a ne „mudrijaši“ i profiteri kojima je novac jedino odlikovanje koje istinski blista i izruguje se sirotima i nedoraslima, slabima i nemoćnima, podržavajući poluistine, prikrivajući nepravde, kroteć i softvere, hardvere i druge divove i zmajeve umjetne inteligencije.

Tako se u knjige zanesena i u imaginacije naše zatravljena iznjedrila jedna predstava, jedna mala lađa bez jedara, bez jarbola i bez konopa, a mi srca neustrašiva bacamo se u nemilosne vale koji nas vuku dnu, a mi se opiremo i neskromno, priželjkujemo „nebo“.

Štap, kao koplje i mač, kao korak naprijed, kao život koji treba dotaknuti kako birasvijetlio mrak koji zaklanja sunce. Biti drukčiji i biti jednak, mala maksima koju priželjkujemo, a zapravo je oštri krak vjetrenjače s početka teksta koji bi nam uz malo ne-sreće mogao odrubiti poslijednju mogućnost „viteštva“.

Vojin Perić

Petra Radin: Jučer sam se sjetio plave

Što je sljepoća? Fizičko obesvjetljenje i svijet u kojem boje poprimaju sinestezijske oblike stvarajući poseban „kolorit“, ili buljenje zdravih očiju i ne-prepoznavanje drugih i drugačijih. Ona fizička i najčešće „gledana“, najgora je onima kojima se dogodila, no ona druga, ona koja se ne vidi, a zasljepljuje svojim „gledištima“, razboljeva sve oko sebe i uvodi nas u mrak kroz koji ni sunce nema nikakvih šansi.

Petra Radin: Dinosauri

Nakon ručka, u svakom vrtiću, djeca idu spavati. Da bi lakše i bezbrižnije ušla u san, teta ili striček će im ispričati priču. Ako je priča prava, ako je puna dragih, ogromnih, prastarih, a ipak dobrih likova, onda će djeca u snu postati ti dobri likovi, a priča će se zvati Dinosauri.

Vojin Perić: A, kako vi vodite ljubav?

A, KAKO VI VODITE LJUBAV? Je li se itko, nad vama, zapitao tako nešto? Je li vas itko, gledajući vas iz daljine opredmetio, ili – da budem do kraja ne-zgodan, obezljudio? Je su li vas sa tugom u glasu i točkom prije kraja rečenice preveli preko ulice, sve-mrmljajući neku molitvu i sumnjajući u vaš smisao?

Ana Prolić: Ispeci, pa reci

Odlučili smo vas povesti na dug i neobičan put, na razigrano lutanje kroz misli i mudrolije naših predaka, u izreke na kojima počivaju naše današnje navike i postupci.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.

Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život, Šenoina 32, 10000 Zagreb (Google maps)
Tel: +385 1 4812 066, fax: +385 1 4840 091, teatar-slijepih@zg.t-com.hr, ravnatelj: Vojin Perić
Facebook | Twitter