Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život

Govoriti o iluziji kao o nečemu što protječe kroz vrijeme i ostavlja svoj trag, kako ga već ostavljaju pojmovi utkani u povijest, u najmanju ruku je nezahvalno, jer iluzija je most između trenutka i vječnosti, odnosno točka u kojoj se smisao komprimira do značenja koje može osjetiti samo pulsirajući mišić u grudima bića “osuđenih” na ljubav. Zato iluziju prepustimo duši, a činjenice i tijek vremena pretočimo u instituciju zvanu kazalište, ili teatar, ili - u našem “jadnom” slučaju - udruga.

Svoju priču, započeli smo pričati, riječima i pokretima naših prethodnika, daleke 1948. godine, čiji smo prvi dan proljeća uljepšali svojom prvom predstavom (Mile Klopčić, "Mati"; režija Vladimir Jagarić). Daske koje su “Novi život” značile škripale su bojažljivo, geste i riječi slijepih i slabovidnih dvadesetogodišnjaka tekli simpatično nespretno, a Samoborska publika, protkana predrasudama i nevjericom, frenetično pljeskala. Prva stepenica na putu do istinske umjetnosti bila je iza naših Njih.

Download